srijeda, svibanj 9, 2007
Odlazak na koncert grupe Ignite za mene je bio svakako jedan od događaja godine. I zbilja je bilo fenomenalno. Ovako se dobro nisam zabavio u životu vjerojatno nikad. Nisam imao pojma da je u Mađarskoj tako lijepo. Dobrom provodu puno je pomogao i izbor ljudi koji su išli sa mnom, a on je nedvojbeno bio savršen. Ići na putovanje sa Larssonom, Safinom i Baumgartnerom nikako ne može biti loše. Riječ je o momcima koji se znaju dobro zajebavati i imaju super fore, skromni su i nimalo bahati, ne sole pamet drugima i ne prave se veliki mužjaci. Zbilja su dobri frendovi. Putovanje s njima u zemlju koja je fenomenalna bio je pun pogodak.
Nožna tehnika
Trebali smo krenuti u nedjelju u 4, ali to se naravno nije dogodilo, jer Zsolt nije mogao naći putovnicu, pa je putovanje počelo tek negdje oko pola 5. Išli smo Baumgartnerovom Mazdom, u kojoj je komfor iznimno velik. Ja sam sjedio iza vozača, pokraj Safina, koji je stalno zajebavao Larssona na sjedalu ispred: pipkao ga je i nedopuštao mu da zaspe.
Baumgartner je na glasu kao suicidalno destruktivan čovjek, zbog toga što se katkad pijan penje na reflektore Mladosti, i na luk željezničkog mosta.
S obzirom da je on bio naš vozač za Budimpeštu, pitali smo se hoće li mu biti stalo do toga da nas žive doveze do odredišta. U prvi trenutak se činilo da ga boli briga hoćemo li se razbiti ili ne, jer je dobar dio puta odvezao vozeći bez ruku, samo s nogama. ''Ja sam se znao odvesti s nogama od Jaruna do Sveučilišne knjižnice!'', pohvalio nam se, i utjerao nam strah u kosti. No kasnije smo shvatili da je ta njegova nožna tehnika zbilja dobra, i da nam se ne može ništa loše dogoditi. Zsolt je zapravo jako dobar i siguran vozač. Ne preserava se za volanom, i ne glumi facu. Nismo imali nikakvih problema tijekom cijelog putovanja.
Nije nam se previše žurilo, pa smo stali na gotovo svakoj benzinskoj pumpi. Šopanje pivom počelo je već za vrijeme samog putovanja. Svaki put kad bi stali, kupila bi se cuga, i to se moralo popiti do sljedeće benzinske. Kad smo stigli u Budimpeštu, ja sam već bio lagano pripit, nakon 5 popijenih piva.
Atmosfera u autu je bila fenomenalna. Slušao se lagani punk i bacale su se dobre fore. Ceste su bile prazne, jer je bila nedjelja. Nije bilo nikakvih zastoja u prometu, pa smo mogli nesmetano doći do glavnog grada susjedne nam države.
Prvo što smo napravili u Budimpešti bio je odlazak u šoping centar po namirnice. Nakupovali smo se raznih gluposti, od kojih su na nas najveći dojam ostavile hrenovke katastrofalne kvalitete, koje smo sljedeće jutro bacili u smeće, i kruh sa zalijepljenom cijenom na kori, koja se nije dala ostrugati. Piva smo kupili dovoljno za dvodnevno intenzivno napijanje.
Prije odlaska u Zsoltovu kuću, svratili smo do mjesta održavanja koncerta, broda na Dunavu, pod imenom ''A-38''. Čim smo ga ugledali, bili smo impresionirani. Navikli smo na smeće prostore za punk koncerte, ali ovaj je bio sve samo ne prljav i odvratan. Na palubi smo odmah popili još jednu pivu, a zgodne Mađarice za susjednim stolom mamile su naše uzdahe. Već tad smo osjetili da u djevojkama iz ove zemlje ima nešto posebno.
Zsolt Baumgartner i njegova vila
Naš prijatelj Zsolt Baumgartner došao je u Hrvatsku dok je još bio mali, i od tada živi u Zagrebu. Čovjeku je očito jako lijepo u našoj državi, jer je izjavio da se ne namjerava vratiti ovdje u Budimpeštu. No mađarskog domoljublja mu ne nedostaje, što nije ni čudno: djed mu je bio 15 godina u zatvoru nakon mađarske revolucije, koju su Rusi uspjeli ugušiti.
Zsolt nas je ponajviše oduševio sjajnim izrazima za žene, koje još nikad nismo čuli. On cure naziva ''janjad'' ili ''junice'', a za seks koristi izraz ''klati janje''. Toliko su nam se svidjeli ti izrazi da mislim da ćemo ih i mi drugi početi koristiti u budućnosti. Uz ove vezane za žene, Zsolt ima još specifičnih izraza koji jako pjesnički zvuče, kao na primjer riječ zlo, koju koristi za opis raznih živih bića i prirodnih pojava. Sve u svemu, njegov je žargon doživio jako dobre kritike u našem društvu.
Autom smo se odvezli na brdo iznad Budimpešte, u elitni dio grada, gdje žive bogataši. Tamo ima svoju kuću i naš mađarski prijatelj. Zbilja je riječ o fenomenalnom zdanju na tri kata, sa pregršt prostora unutra i fenomenalnim dvorištem vani. Odmah smo ga počeli zezati da je on pripadnik zlatne budimpeštanske mladeži, i da bi se zagrebačke junice jako napalile na njega kad bi znale što posjeduje. Naravno, palo nam je na pamet i neizbježno pitanje: što on uopće radi u Hrvatskoj, uz ovaj luksuz? Odgovora dobili nismo.
Nakon večernjeg prežderavanja, odlučili smo ipak ostati piti u njegovoj kući. Pogled s balkona na Budimpeštu bio je jako lijep, i stvarno mi je drago što smo prenoćili ovdje. Do 3 u noći smo kartali belu. Safin je izjavio za mene uoči partije da nemam pojma, ali ipak smo zaigrali zajedno i pobijedili. Nakon šeste pive više nisam mogao disati i počelo mi se povraćati, pa sam odlučio stati. Naravno, odmah su počeli komentari tipa ''ajde pij, šta si stao'', ''govno jedno, ne možeš ništa popiti!''
, na što sam već prije navikao. Ipak, ton kojim su ove riječi izricali bio je dobronamjeran, pa im nisam zamjerio.
Marat Safin, koji se prije isfuravao na nacista, rasista i homofoba, u zadnje je vrijeme promijenio ploču, pod utjecajem OZ-a, i sad se isfurava na pedera. No on to neće nikad priznati. ''Peder je samo onaj koji prima.'', izjavio je. I tako je on, u trenucima velikog pijanstva, izustio veliku prijetnju koja je mene išla: ''Ili ćeš zbariti Sanju, ili ću te ja jebat!'' Riječ je o vrlo ozbiljnom ultimatumu, s obzirom na ogromnost njegovog spolovila, kojim bi me teško ozlijedio. Onda je još počeo psovati svakog tko je rekao nešto loše protiv žvakača Efekta, jer mu ih je mama kupila, pa time kao vrijeđamo njegovu mamu. Ujutro, kad smo se probudili, imao je novu provalu. Došao je do mene u kuhinji, lupio me po guzici, i rekao mi ''Bio si jako dobar noćas.'' Iskreno se nadam da će ga to isfuravanje na pederluk ubrzo pustiti.
Odlazak u grad
Jutro je svanulo, i bili smo spremni na nove pustolovine. Navečer je bio koncert, ali trebalo je još obaviti mnoge stvari do tad. Uputili smo se u posjet zoološkom vrtu, na inzistiranje Safina, koji je htio posjetiti svoje prijatelje majmune. No prvo smo morali promijeniti novac u mjenjačnici. Ispred nas su u redu bili lokalni mafijaši, sa hrpetinom eura u rukama. Na opće iznenađenje, frajeri su nam jako pristojno pokazali da možemo sad mi na blagajnu, nakon što su završili. Pristojni kriminalci, nema šta. ''Pa zašto bi bili nekulturni i nervozni, kad imaju toliko love?'', Larsson nam je postavio pitanje. ''A zašto su onda takvi naši mafijaši?'', ja sam postavio pitanje njemu.
Prije Safinovih majmuna, posjetili smo Trg heroja, jedan od većih u ovom gradu. Tamo ima jako lijepih građevina, a zanimljivo, tu je i srpska ambasada, na elitnom mjestu. Došli smo na ideju da odemo u njihovu ambasadu i pitamo ih znaju li gdje ima prostitutki. Srbi sigurno znaju. Ipak smo odustali od te ideje.
U zoološkom vrtu svatko je našao nešto što ga zanima: Safin je gledao majmune, Larsson zmije, Zsolt birtiju s pivama, a ja oči nisam odvajao od Mađarica, koje me privlače na neki poseban način. Mislim da bih se u ovoj zemlji mogao zaljubiti u neku curu, što je u Hrvatskoj već odavno nemoguće. Stalno sam forsirao da idemo okolo za zgodnim curama, ali Larssonu su zmije ipak bile važnije, a Safin mi je počeo psovati na veliko. I tako je moja misija doživjela neodobravanje.
Što se životinja tiče, bilo je nekoliko zanimljivih: par velikih ptičurina koje je Zsolt nazvao Zlo, krokodili ogromne veličine, ljame koje pljuju, patke koje postrojava njihov veliki zapovjednik Patak. Oko 16 sati smo izašli od tamo, kupili neku hranu, i krenuli u vilu. Dogovor je bio da u 5 krenemo u grad, cugati na Citadelu, i onda na koncert. Ipak, svi smo zaspali odmah po dolasku, pa se plan izjalovio, i morali smo izravno na koncert.
Marat Safin show
Safin je s nama išao samo zbog jedne misije: doživjeti seks u još jednoj zemlji iz bivše Austrougarske. Njegov entuzijazam bio je gotovo dirljiv, pogotovo kad je izjavio ''Prostitutke su svetice!'' i ''Samo se u bordelu osjećam slobodan, tamo mi je kao da sam u raju''. On zbilja na to gleda kao na nešto uzvišeno, i čovjek ga mora podupirati u tome. Nakon par strastvenih govora, koje nam je održao, čovjek i sam osjeti potrebu. Ipak, mi drugi smo još daleko od toga da platimo.
Nažalost, ni u Budimpešti Safin nije ostvario onu fantaziju da s prostitutkom gol odigra partiju šaha, i tek se onda poševi. Bio je to ipak još jedan uobičajeni seks, samo po vrlo povoljnoj cijeni od 300kn. Kaže da je svodnik bio jako pristojan čovjek, za jednog ćelavog razbijača. Odveo ga je u taj ogromni stan, gdje ga je preuzela Madam, koja ga je poslužila pićem i ponudila mu djevojke na izbor. On je izabrao jednu od 32 godine, koja se zvala Alisa. Pričala je perfektno engleski, pa su mogli uz seks malo i čavrljati. Sve je to trajalo nekih sat vremena, dok naš prijatelj nije svršio, i onda nam se sretan i zadovoljan pridružio u disku u kojem smo bili.
Koncert
Krenuli smo nešto prije 8 sati, a na A-38 brod smo došli tek oko pola 10. Velika je to bila razdaljina, a tramvaji u Budimpešti su spori i jadni. Jedan veliki dio puta smo išli pješke, uživajući uz obalu Dunava. Ja sam opet imao problema s ispijanjem piva, a nisam si htio upropastiti večer, pa sam počeo zabušavati. Odmah su opet počela ona klasična negodovanja, pa sam popizdio i zaključio da se sve svodi na pijanstvo, i da ako prestanem piti, da očito više neću bit dio njihovog društva. Ali popižđivanje je bilo kratkog vijeka.
Došli smo u idealno vrijeme, taman pred početak nastupa grupe Ignite. Zauzeli smo idealno mjesto u sredini dvorane, koja se nalazila na samom dnu ovog velikog broda. Ugodno sam se iznenadio što je većina ljudi normalno obučena, a među posjetiteljima je bilo i par lijepih cura u finoj odjeći. Oduvijek sam sanjao o ovakvom ugodnom koncertu, i želja mi se konačno ostvarila. Nitko od onih smeće ljudi iz Močvare nije doputovao, na moju veliku radost. Svi su bili pristojni, ispričavali se ako bi te gurnuli u prolazu. Suprotnost svemu u Hrvatskoj. Neki dečki su čak poveli svoje zgodne i normalne cure u A-38, i mogli su se super zabaviti, daleko od maloumnih divljaka.
Koncert nije bio nimalo divlji. Onog zla od mashpita uglavnom nije bilo, pa je čovjek mogao u miru i s užitkom slušati i pjevati pjesme ove fenomenalne grupe. Sve je počelo pjesmom ''Bleeding'', koja je odmah digla atmosferu do usijanja. Uslijedilo je još par dobrih pjesama, a onda i ''Let it burn'', koju je pjevač posvetio svojoj prijateljici koja je poginula u automobilskoj nesreći. Upozorio je ljude da ne piju dok voze. Bio je to vrlo emocionalan trenutak. Ja sam snimao fotoaparatom pjesme koje najviše volimo, tak da sam ispucao cijelu memoriju do kraja koncerta. Pijani Safin je stalno vikao ''Ale, ale, ale, ale!'', a uspjeli smo između pjesama zapjevati i onu našu omiljenu ''Vladimireee, Vladiimireee Ševaaa!'', pa su nas ljudi čudno gledali.
Najveće oduševljenje izazvale su domoljubne pjesme o mađarskoj teškoj komunističkoj prošlosti i ugnjetavanju od strane SSSR-a. Ignite je koncert završio punkrock prepjevom mađarske himne, što je izazvalo neviđenu euforiju među fanovima. Savršen kraj savršenog koncerta... A-38 će mi ostati u sjećanju kao najbolji punk prostor koji sam ikad posjetio. Osjećao sam se fenomenalno nakon što sam izašao od tamo.
Spašavanje vrtnog patuljka
Tada je došao trenutak da oslobodimo patuljka koji je s nama putovao cijelo vrijeme. Naime, Safin i njegovi prijatelji imaju običaj ljudima krasti vrtne patuljke kad su pijani, i onda ih nositi sa sobom po svijetu. Jedan je išao i s nama. Ta dva dana je patuljak stalno bio u torbi od Safina, a nakon koncerta smo ga pustili nek plovi Dunavom, kao čin krajnjeg oslobođenja.
Bili smo puni pozitivnih dojmova, ali ne i spremni otići doma. Trebalo je još izaći van. Baumgartner je uletio nekim curama i pitao ih gdje je dobro otići. Cure su govorile perfektan engleski. Toliko o tome da Mađari ne znaju strane jezike. Opisale su nam par dobrih mjesta, od kojih je najbliže bilo samo nekoliko metara udaljeno od broda na kojem je bio održan koncert.
Raj na zemlji
Klub se zvao ''Pardon''. Cijena upada je bila simbolične 3 kune. Već izvana smo čuli da se pušta predobra muzika, onaj fini rock i punk koji Amerikanci puštaju na tulumima. Nešto što u Hrvatskoj nema nigdje, niti će ikad biti takvog nečeg.
Bio je to pravi raj na zemlji, sve o čemu sam ikad sanjao, što se večernjih izlazaka tiče. Muzika je bila savršena, DJ je puštao fini opušteni punk, rock i pop, al bio je i System of a down. Baš prava muzika za rasplesati se. Nisam 3 godine plesao vani, ovdje sam plesao bez prestanka satima. Mislio sam da sam izgubio volju za izlascima u zadnje vrijeme zato što sam ostario. Sad vidim da sam ju izgubio zato što nemam gdje ići van u Hrvatskoj. Močvara, Papillon i sva ona glupa mjesta uz nasip su teški kurac u odnosu na ovo. Eto kako čovjek može biti zakinut samo zato što se rodio u krivoj državi.
Cure su bile opako prezgodne, baš onakve kakve najviše volim. Ima nešto u tim Mađaricama, čovjek poželi nešto više od seksa kad ih vidi. Doduše, kad pomislim da ih oni bahati uobraženi dalmatinski muškarci jebu svakog ljeta, dođe mi da se ispovraćam. Ali što se može, cure se pale na kretene svugdje na svijetu. Jedna tamo je bila najzgodnija cura koju sam ikad vidio, i plesala je s nekim neuglednim frajerom s pepeljarkama. Iako mi se strašno sviđala, navijao sam da ju tip zbari. Činilo se da je totalno pala na njega, što je bilo dirljivo. Nisam vidio što je bilo dalje, ali uvjeren sam u happyend.
Nismo ni mi bili bez uleta. Larsson je pokušao kod jedne crne, ali onda su došli lokalni baritelji, i na brzinu poharali tu skupinu cura. Strgali smo se od smijeha. Inače, muškarci su tamo bili jako kulturni. Jedan Cigan me malo trknuo i odmah mi se ispričao. Nisam mogao vjerovati.
''Sad mi je jasno zašto si ti u Zagrebu suicidalno destruktivan!'', rekao sam Zsoltu. Odmah sam odlučio postati Mađar i preseliti se u ovaj grad. Ali taj njihov prokleti jezik se ne može naučiti! To je teže od kineskog. Ja nisam u stanju pročitati riječ koja ima 4 slova, a postoje riječi i od preko 20 slova. Strašno! Sad mi je jasno zašto su se u Hrvatskoj u 19. stoljeću bunili protiv učenja mađarskog u školama. To nije bio čin domoljublja, nego zdravorazumska borba protiv učenja nečeg što je nemoguće naučiti. Sad mi je tek jasno koliko su zapravo drugi europski jezici lagani za naučiti. I tako je moj san uživanja u Mađarskoj i ženidbe Mađaricom propao…
Drang nach Balaton
Taxi nas je odvezao do Zsoltove vile. Svi smo jako brzo zaspali. Ja sam cijelu noć sanjao kako barim neku Mađaricu, a pred jutro sam u snu skužio da to zapravo nije bila Mađarica, nego Zečica. Kad sam se probudio, bilo mi je žao što se sve to nije dogodilo. Ugledao sam pokraj sebe Safina u potkošulji sa prepunim gaćama, kako sretan spava nakon što je sinoć olakšao mošnje. Bio je to težak povratak u realnost.
Zsolt se toliko napio noć prije da je povraćao cijelo jutro. Mi drugi smo nešto manje popili, i to nas je spasilo. Moralo se krenuti doma, a vozač je bio u komi. Postojala je opasnost da će nas voziti Larsson, drugi po kvaliteti vožnje u našem društvu, ali inače jako loš vozač. Ipak Zsolt se oporavio.
Tek popodne smo stigli u Siofok na Balatonu, gradić u kojem smo odlučili ručati. Zsolt je još morao obaviti nešto za svog starog, pa smo se zato zadržali. Tamo smo jeli u restoranu od neke žene, za koju je Safin zaključio da ima lijepe i nabrekle bradavice. Marat se cijelo vrijeme oduševljavao time što mnoge Mađarice ne nose grudnjak.
Platili smo jako malo za taj obrok, i onda je uslijedila šetnja uz jezero. Bilo je vjetrovito i jako ružno vrijeme, a kiša samo što nije pala. Svejedno, dogovor među nama je pao. S obzirom na sve viđeno i doživljeno, odlučili smo ovo ljeto umjesto na Jadran otići na Balaton. Svi s kojima se družimo su pozvani da idu s nama. Održat će se ovdje i završni turnir Lige mufova. Prvi put u svojoj povijesti naše natjecanje će se igrati u inozemstvu. No Mađarska je za nas obećana zemlja, tako da će nam ovdje biti jako lijepo. Safin je već danas uočio par bordela na Balatonu, i spreman je investirati za bodove, pa će on biti glavni favorit za osvajanje tog turnira.
Najplemenitiji hrvatski vitez
Krenuli smo dalje. Našoj pustolovini je ubrzo došao kraj. Bližili smo se sve više hrvatskoj granici, tako da se više nije moglo uhvatiti sjajnu mađarsku radio stanicu Juventus, koja ima izvrstan izbor muzike. Jingle im je ''Uuuuuu….Juventus!'', a to zvuči kao da netko ogorčeno izgovara ime tog talijanskog kluba, nakon što ga je izvukao u pretkolu Lige prvaka. No i tom sloganu je došao kraj…
Čim smo prešli granicu, odlučili smo se suočiti s hrvatskom tužnom realnošću, pa smo si pustili najnoviji album najplemenitijeg hrvatskog viteza Marka Perkovića Thomsona. Nisam se već dugo tako smijao. Taj čovjek stvarno nije normalan. U prvoj pjesmi je pjevao protiv ratovanja u svijetu, a već u sljedećoj je veličao zemlju natopljenu krvlju. Posebno nas se dojmila pjesma u kojoj protestira zato što se lijepa Kaja udala za Srbina, ali i ona u kojoj vitez plave krvi sa zlatnim mačem oslobađa našu zemlju, a to je zapravo Franjo Tuđman. Najviše smijeha izazvale su riječi ''Srušili ste naše snove, Judini sinovi!'', u pjesmi koja kao pjeva o ekipi koja je izdala Dmitra Zvonimira, a zapravo je riječ o Haagu i našoj Vladi. Fino je taj čovjek upakirao svoj nacionalizam i ksenofobiju u jedno naizgled domoljubno pjevanje, tako da oni gluplji ljudi ne skuže o čemu je tu riječ. Šteta što nismo imali još Škoru i Bulića, pa da vidimo tko je najprimitivniji od njih trojice.
U Zagreb smo stigli oko pola 9 navečer, sva četvorica snuždenih lica. Okusili smo kako je u raju, i nije nam bilo drago što se moramo vratiti u hrvatsku realnost. Ipak, brzo nas je prošla depresija. Shvatili smo da nam je dobro dok smo zajedno gdje god da jesmo. I nećemo se predati! Na ljeto se vraćamo u Mađarsku!
THE END
četvrtak, siječanj 4, 2007
Vrijeme je za završnu analizu. Prokomentirat ćemo nastup svakog od 11 ljudi iz moje vesele družine koja je išla za Novu godinu u Bratislavu.
Recoba
Aktualni Kralj mufova Recoba još je jednom zablistao, pokazavši konkurenciji da je i dalje nedostižan. Svojoj zbirci trofeja dodao je i ovaj Masters Kup održan u Bratislavi. Ključan potez dogodio se još u subotu, dan prije Nove godine, kada je Recoba u manje od dva sata šarmirao i potom zbario zgodnu Slovakinju. Njegova tehnika zavođenja je i dalje superirona u odnosu na indisponirane protivnike, a mora se priznat da je i fizički najspremniji za ulete od svih nas. Osim ovog zbara, i broja moba dobivenog dan kasnije, istakao se i s par dobrih fora, kao i tvrdoglavim cjenjkanjem sa taksistima. Sve u svemu, vrlo dobar nastup za njega.
Larsson
Larsson ponovo blista punim sjajem. Bratislava je obilježila njegov veliki povratak na ligašku scenu. Očito mu je godio nedavni zbar, postao je opušten i bezbrižan, pa može bacati legendarne fore, kao u stara dobra vremena. Fantazije s ormarom, ''gospodinom'', ratarom i ženom dubokog glasa najbolje su što smo čuli u zadnje vrijeme, i ostat će zapamćene još dugo. Titula najveće legende putovanja u Bratislavu može pripasti samo njemu. Čestitamo mu!
Takuma Sato
Ovo je bio daleko najbolji Takumin nastup u zadnjih godinu dana. Bio je briljantan: duhovit, kreativan, provokativan, zabavan i pravi frend. Sve njegove negativne karakteristike kao da su ostale u Zagrebu, pa smo gledali Sata kakvog bismo uvijek htjeli gledati. Što se barilačke karijere tiče, ovo je bila sušna Nova godina za njega, u odnosu na prethodne, ali nadoknadio je to vrhunskom zajebancijom, i može biti jako zadovoljan. Jedini njegov fizički kontakt sa curama bio je kad je pijan zagrizao u Sugarbabinu sisu. Bio je to ''play of the day'' novogodišnje večeri.
Kockar
Navijači su od njega očekivali puno više, s obzirom na njegovu prirodnu duhovitost i legendarnost. No on je često tamo bio mrgodan i neraspoložen, potpuno nekarakteristično za njega. Priznao nam je da rijetko igra dobro pod pritiskom, a pritisak je uoči Bratislave bio velik. Osim toga, njegova cura Nienna ''iscrpljivala'' ga je svakom prilikom dok su bili sami u sobi, pa nije imao snage još se i dobro zajebavati s ekipom. Ipak, trener je jako zadovoljan njegovim nastupom, jer Kockar je ipak jedini od nas koji je u Bratislavi, hm… postigao ''prave'' golove.
Škreb
Legendarni Škreb odigrao je još jedan rutinski turnir, uživajući u svakom trenutku provedenom u Bratislavi. Potpuno je ispunio očekivanja navijača, i ništa mu se ne može zamjeriti. Dva najbolja njegova poteza bila su: primitivno plesanje na stolu usred puba, i turiranje gasa u autobusu dok vozač nije gledao. Nema šta, Škreb je čovjek kojeg se isplati voditi sa sobom na putovanje.
Joe Cole
Iskusni internacionalac odigrao je turnir jako solidno, a najvažniji njegov potez bio je ples u sendviču između dvije Bugarke. Zbara nije bilo, ali zadovoljstvo svejedno postoji. Sada mu slijedi moralno čišćenje, jer ide na dva tjedna u Kuvajt. Pitamo se kakav će se od tamo vratiti.
Marshall
Jako rezerviran nastup ovog mladića, kojem brutalnost naše ekipe nije previše odgovarala, budući da je pristojnost ipak njegov ''đir''. Ostat će zapamćen po legendarnoj polemici s Recobom za nedjeljnom večerom, kada ga je Kralj mufova pokušavao uvjeriti da nije normalan zato što ne bari cure subotom navečer, samo za zabavu.
Nienna
Cura od Kockara ostat će nam u sjećanju po ''herceg-bosno'' i ''dalmacija moja'' pjesmicama, kao i teškom iscrpljivanju svog dečka, koji je zbog nje dehidrirao više puta tijekom ovog izleta. Pamtit ćemo i njezin ples na stolu za vrijeme novogodišnjeg slavlja. S obzirom da postoje izgledi da se ''Play off'' Lige igra u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, mogli bismo ju gledati i na slijedećem ligaškom turniru.
Sugarbabe & Sponzoruša
Naše omiljene prijateljice još jednom su nas razveselile svojom pojavom. Sugarbabe je bila bolesna uoči Bratislave, par dana prije završila je na infuziji, ali to ju nije zaustavilo, i hrabro je izdržala ova naporna tri dana. Čak ju ni alkohol za Novu godinu nije slomio, za razliku od mene. Za nagradu ju je Takuma ugrizao za meko tkivo. Sponzoruša je bila u svom standardnom izdanju. Na trenutke sarkastična i podrugljiva, na trenutke mazna i umiljata. Očito joj je nedostajao dečko ta tri dana, pa se malo više mazila oko mene nego inače. Mogu mislit kako je bilo vatreno sa Zokijem večer nakon povratka iz Bratislave.
Dezerter
Navijači nemaju razloga za nezadovoljstvo. Odigrao sam u skladu sa svojim mogućnostima. Nisam se držao plana ''potrebnog ponašanja za uspjeh'', ali on je i tako služio samo kao provokacija, i nitko nije očekivao da ću ga se zbilja držati. Čovjek treba biti ono što je, pa makar ga odvelo u propast. Treba vjerovati samom sebi.
Još jednom sam pokazao da mi barenje za vrijeme noćnih izlazaka nikako ne ide, ali sam zato puno konkurentniji po danu, u pekarama, raznim trgovinama ili hotelskim recepcijama. To se promijeniti ne može, samo treba pokušati izvući maksimum iz vlastitih mogućnosti.
Za kraj, par riječ o kladionici. Uoči puta, Kockar majmun ponudio je parove na koje se možete kladiti, vezane uz naš boravak u Bratislavi, a neki dan ''izvjesio'' je i rezultate, pa možete otići po svoje dobitke ako imate sve pogođeno na listiću.
srijeda, siječanj 3, 2007
Silvestrovo, 31. prosinac. Probudio sam se vrlo rano, oko pola 10. Vrijeme je bilo loše – kišno i maglovito, ali je barem temperatura porasla, a ni sjeverac više nije puhao. Pogled s prozora bio je depresivan, kao i cijela Bratislava. Vidi se da je ovdje staljinizam predugo harao. Zbilja ne bih volio ovdje živjeti, ali kao turistu, koji je došao s legendarnom ekipom, sasvim mi je bilo dobro.Stigao sam na doručak, koji se posluživao do 10 sati. Hrana je bila katastrofalna. Očito u Slovačkoj nemaju kvalitetnih salama ni sireva. No bio sam gladan, pa mi je bilo svejedno. Naravno, glavna tema ujutro bio je moj noćašnji gaf, kad sam dao 50 eura ''napojnice'' vozaču taksija. Frendovi su me u početku obazrivo ispitivali o tome, ali kad su skužili da je meni to više smiješno nego žalosno, počeli su me podjebavati na veliko.
Kome uletiti?
Znao sam da tu sramotu mogu isprati samo vrhunskom zajebancijom i pokojim uletom. Za zajebanciju je bilo lako, to prirodno posjedujem, ali kome uletiti? Bilo je očito da se nisam svidio niti jednoj od Hrvatica iz busa, no to mi nije bilo previše žao, jer su i one meni bile odvratne. Navečer je bila zakazana ''svehrvatska'' proslava Nove godine, pa sam mogao očekivati sličnu nezainteresiranost i tamo, jer je opće poznato da se samo rijetke Hrvatice pale na mene. Nisam isključio mogućnost da mi se neka pijana nadrogirana djevojka baci oko vrata u pola noći, ali nisam se tome ni previše nadao.
Prošla mi je misao kroz glavu: ''Ako neću moći zbariti navečer, onda ću morati uletiti u hotelu, ili u gradu, za vrijeme shopinga''.
I onda mi je konačno bilo jasno: moram uletiti djevojci na recepciji! Kod nje jedino imam šanse! Sjećam se da me noć prije gledala onim finim umiljatim pogledom koji obično znači da se curi sviđam. Vrlo ga rijetko viđam, pa mi je lako uočljiv. Osim toga, poznato je da ja jedino mogu šarmirati i zbariti žene koje rade u uslužnim djelatnostima: pekarice, prodavačice, recepcionarke… Njima je posao da me moraju slušati, i ne smiju okrenuti glavi i reći ''makni se'', kao cure u disku. Kod njih prolazi samo verbalna komunikacija, što meni odgovora, jer sam u tome dobar, a neverbalno ulijetanje mi totalno ne ide. Zato sam tako loš u disko-klubovima i na svim mjestima gdje je muzika glasna ili su žene glupe i nekomunikativne.
Dakle, recepcionarka je bila moja meta. Jedini problem je bio što su dva i pol dana premalo za osvojiti ženu, barem u mom slučaju. Ipak, odlučio sam joj navečer uletiti sa ''hoćeš li se slikati sa mnom?'', a onda ću je, ako pokaže interes, pozvati pred jutro kod sebe u sobu. Znao sam da ovaj plan ima milijun mana, i teško može uspjeti. Ipak, vrijedilo je pokušati.
Larsson Veliki
Moj cimer Larsson htio je spavati barem do 12, ali mi smo ga ranije probudili, pa je bio malo ljut na nas. Pustio sam par njemu omiljenih punk albuma na zvučnike koje smo ponijeli, što ga je odmah odobrovoljilo. Od jutra je počeo pričati gluposti, u svojem stilu. Stvarno sam oduševljen njegovim novogodišnjim nastupom!
Izložio mi je teoriju o tome kako se muškarac kad dođe u hotel mora ponašati kao gospodin. ''Trebaš trošiti puno love, da pokažeš da je imaš, i trebaš cijeli dan provoditi dolje u baru, da pokažeš da imaš puno slobodnog vremena. Treba biti ozbiljan i odmjeren. Odmah će ti početi prilaziti žene, a moći ćeš zbariti i recepcionarku. Ja želim biti gospodin!'', zadovoljno je izložio svoju teoriju, no nakon toga je uzeo četkicu za zube, i počeo gristi gumenu dršku, pod argumentom ''fino je i mekano''. Može li tako djetinjast čovjek ikad biti gospodin?
Tada je stao pred ogledalo i ničim izazvan izjavio: ''E svačem sam se nadao od moje frizure, ali ćelavost…'' Nastavio je dalje fantazirati, i nije stajao do povratka u Bratislavu. Između ostalog mi je dvaput izložio ideju da bi nas dvojica, i naše frendice Sugarbabe i Sponzoruša, trebali nabaciti seks u četvero. Ipak, obojici nam je bilo jasno da se to ne može dogoditi, a da se i dogodi, bilo bi previše čudno. Nikad mi nisu bili jasni oni koji to čine s frendicama, onako čisto iz dosade. No u tom trenutku fantazija je zvučala jako dobro i napaljujuće.
Šopingiranje i priprema za izlazak
Nakon ručka smo se spremili i krenuli u jedan shoping centar. Išli smo ja, Larsson, Recoba i Takuma Sato. Većina trgovina bila je zatvorena, zbog Nove godine, no to Recobi nije smetalo. On si je našao neku rasprodaju u kojoj se izgubio, i kasnije ga više nismo mogli naći. Ostvarila se ona fantazija da će Recoba šopingirati duže od cura! Tek nakon što smo sat vremena proveli pijući pivu u nekoj birtiji, Recoba se konačno pojavio s onom svojom veselom facom. Kupio je nove hlače i majicu, i to ga je usrećilo. Krenuli smo u potragu za taksijem, a Recoba nam je priredio svoj novi veliki show. Odbio je ući u taksi zato što taksist nije htio sniziti cijenu s 350 kruna na 300. ''Ne smijete dopuštati da vas varaju u životu!'', vikao je. Nakon toga je krenuo u grozničavu potragu za novim, jeftinijim taksijem. Ubrzo ga je našao i tip nas je povezao u hotel za 300 kruna. I tako smo, zahvaljujući Recobi, sva četvorica uštedjeli po 4 kn na ovoj vožnji.
U hotelu smo se neko vrijeme odmarali i psihički pripremali za Novogodišnje slave. Ja i Larsson smo si puštali fini punk, za dušu. Otišli smo na večeru, gdje smo bili svjedoci zanimljive rasprave. Recoba je uvjeravao Marshalla da nije normalan zato što ne bari cure po disko-klubovima iz zabave, a Marshall je uvjeravao Recobu da on nije normalan jer to radi. Iako ni sam ne volim jednovečernje barenje s glupačama, ipak sam stao na Recobinu stranu, jer on je Kralj mufova, a to treba poštivati.
Nakon još jedne neukusne večere, počelo je spremanje za večernji izlazak. Larsson je kupio par piva da se zabavimo u sobi prije odlaska. Pivo je baš fino sjelo, i bili smo spremni krenuti u novi pustolovinu.
Na izlasku iz sobe, doživjeli smo šok! U sobi pokraj nas obitavale su neke zgodne cure, a mi to nismo skužili do praktički pred sam odlazak iz hotela.
Djelovalo je to jako obeshrabrujuće. Stvarno smo postali šmokljani s godinama. ''Larssone, zašto smo takvi majmuni? Kako se izliječiti od tog kretenizma!? Kako nam je ovo moglo promaći!?'', ljuto sam vikao. Ipak, s obzirom da je bila riječ o Hrvaticama, vjerojatno naš ulet ne bi imao nikakvog efekta. Tako barem statistika kaže. Smirio sam se u roku od 5 minuta. Bio sam spreman uletiti ženi na recepciji.
Inače, u našem hotelu gosti su bili samo Hrvati i Talijani. Barem se tako pričalo. No mi smo uočili skupinu crnomanjastih Talijana, koji su ipak izgledali više kao Albanci, nego Digići. Dapače, izgledali su kao pripadnici albanske mafije. Onaj jedan s ručnikom oko vrata opako se upucavao recepcionarkama, a pritom je i kopao nos. Drugi je izgledao kao plaćeni ubojica, i možda je baš on ubio Krasnichija. Navečer su Albanci otišli van sa skupim ''pičketinama'' (možda su to bile i eskort dame), valjda proslavit još jedno uspješno izvedeno ubojstvo. Tko zna, nakon što pročitaju ovaj tekst, možda ubiju i mene.
Uletio sam omiljenoj recepcionarki! Sa osmijehom na licu pristala je na slikanje sa mnom. Dok smo se slikali, ja sam je zagrlio rukom, a ona je mene lagano držala za pozadinu. Bio sam jako zadovoljan. Znao sam da bih ju osvojio da mi smo malo duže ostali ovdje, ali ovako je bilo jako teško. Imao sam manje od 12 sati vremena da ju zavedem. Pitao sam ju da li radi cijelu noć u hotelu, a kad je potvrdno odgovorila, obećao sam joj da ćemo se noćas vidjeti. Plan je bio da ju pitam hoće li na kraju radnog vremena doći kod mene u sobu. Znao sam da neće na to pristati. Strast ipak nije bila tolika! A i pitanje je bilo u kojem ću se ja stanju vratiti u hotel. No nada umire zadnja, pa sam sa uzbuđenjem iščekivao povratak u hotel…
Novogodišnje slavlje
Novogodišnje slavlje bilo je organizirano u jednom slovačkom pubu. Prostor je bio vrlo zanimljiv. Pub se sastojao od pregršt prostorija povezanih uskim hodnicima. Bila je i jedna veća prostorija s podijem, gdje se moglo plesati ili uletiti. Nisam nikad bio na tako koncipiranom mjestu. No nije to bio prostor koji nudi dobre prilike za barenje, s obzirom na veliku razvedenost. Kompaktnija mjesta su svakako bolja za osvajanja.
Doček je bio organiziran samo za Hrvate, što svakako nije bila dobra vijest. No naš kolega Marshall drukčije je razmišljao. ''Tamo ćeš barem moći naći neku curu s kojom ćeš moći biti i poslije Nove godine.'', zaključio je. Lijepo je biti optimističan, ali ja sam znao da je to prevelik zalogaj za mene. Otprilike mi je bilo jasno kakva ženska klijentela ispunjava ovaj pub, i na kakve isprazne tipove se pale.
Po fizičkom izgledu ih je bilo raznih: od totalno droljastih, preko bahatih kujetina, sve do naizgled pristojnih cura. Ipak, uočio sam jednu koja se činila savršena. Sad mi je malo žao što ju nisam slikao. Imala je nevjerojatno slatku facu i odmah sam joj htio uletiti. No onda sam čuo glas s neba ''A ne, ne'', i znao sam što mi slijedi. Pojavio se njezin dečko. Bio je najneugledniji frajer u cijelom pubu! Ja nisam mogao vjerovati. Primio sam se za glavu, jer mi ništa nije bilo jasno. Izgledali su prilično sretni i zaljubljeni. Kad sam ga malo bolje pogledao, skužio sam da nije baš tako ružan, samo malo izgledao kao tutlek. Ipak, smatram i dalje da je to veliko iznenađenje, što ju je on uspio osvojiti.
No taj dečko se bar činio dobar u duši, za razliku od većine koja je ispunjavala ovaj prostor. Tri četvrtine muške populacije u pubu sačinjavali su nevjerojatni debili. Malo sam šetao okolo i slušao njihovu spiku, te gledao njihovo ponašanje. Za ispovraćat se! Glupi, jadni, površni, retardirani, bahati, agresivni, ljigavi. Takve bi trebalo izvesti pred streljački vod i očistiti domovinu od smeća. No, budući da je bilo puno maloumnih glupača u ''First Slovakian pubu'', koje se pale na takvo ljudsko smeće, siguran sam da su se ta čudovišta mogla lijepo večeras zabaviti. Gledao sam oko sebe i vidio da su zbarile samo najveće seljačine i debili! Bio sam jako ponosan što ja nisam, jer ne želim biti jedan od njih, a očito samo takvi dobro prolaze. Ovaj put je ne zbariti bilo nešto pozitivno.
U WC-u mi je prišao neki pijani Dalmatinac, tipični primjer gore opisane populacije. Počeo se derati ''kako sam prdnija! Jesi vidija kako su svi pobjegli odma?''. Nakon toga mi je počeo pričati o tome kako je noć prije ševio kurvu za 100 eura, i kako je bila fenomenalna. Pristojno sam s njim razgovarao, iako mi je došlo da mu iskopam oči. Brzo sam obavio nuždu i otišao k svojima.
Moja ekipa se vrhunski napila večeras. Posebno dvojac Takuma Sato – Larsson. Takuma je trusio pive kao da pije vodu. Što je večer duže trajala, to je bio sve luđi. Na kraju je njegovo pijanstvo kulminiralo ugrizom za Sugarbabinu sisu! Kad mu je ona sjela u krilo radi poziranja za fotić, on je iskoristio priliku i zagrizao mekano tkivo. ''Malo mi je žao što sam samo koristio zube, a ne i jezik!'', požalio se onako pijan. No slijedeći dan mu je bilo jako neugodno što je to napravio. Sugarbabe mi se nije činila previše uvrijeđena zbog tog njegovog čina, dapače. Čak mislim da joj je malo i godilo, onako lagano pripitoj.
Larsson je izveo još jedan ogromni show. Vidio je na zidu sliku na kojoj neki ratar isprazno bulji, za vrijeme odmora od rada. Počeo se derati ''To sam ja! Ta slika simbolizira moj život! Ja orem cijeli život, da bi jednog dana imao ženu, i uzdržavao obitelj, ali na kraju NIŠTA!'' Sav se zacrvenio u faci od te kombinacije smijeha i bijesa. Kasnije je uletio nekoj Dalmatinki, i malo je pričao s njom. ''Imala je najcrnje zube koje sam vidio'', zaključio je.
Došlo je pola noći, i počelo je čestitanje Nove godine. Nisam baš imao neku volju ići okolo i ljubiti se sa svima, pa sam to napravio samo s onima iz bliže okoline. Neka me cura umjesto u obraz slučajno poljubila u usta, ali to se ne računa kao zbar. Osim toga, nije ni bila previše zgodna, pa je na tom pogrešnom poljupcu sve i ostalo.
Ja sam pio pivu za pivom cijeli dan, ali nisam se nikako mogao napiti. Bio sam stalno isti, koliko god popio. No onda je zlo došlo po svoje. Želudac je počeo protestirati, i sve sam se lošije osjećao. Mislio sam da je to zbog nedostatka zraka, no poslije se pokazalo da sam jednostavno previše toga popio.
Atmosfera u mom društvu počela me iritirati, jer su se neki popeli na stol i počeli pjevati ''Herceg-bosno grudo ponosno'' i slične pjesme. Kockar i Larsson u to vrijeme pokušavali su uvjeriti nekog tipa da je debil zato što navija za Chelsea. Na drugom kraju puba Recoba se trudio zbariti neku curu. To mi je bilo zanimljivije od ovog primitiviziranja. Gledao sam ga u akciji i stvarno je bacao dobru spiku. Vidi se da je maksimalno fizički pripremljen, kao Roger Federer. Zato i je tako veliki baritelj. Na kraju je od nje samo dobio broj moba, ali je bio jako zadovoljan. ''Ona će mi govoriti na kojim eventima se trebam pojavljivati, razumije se u to!'' Eto, naš Recoba želi postati jet-seter i bariti one najskuplje i najgluplje pičketine.
Konobar koji nas je posluživao bio je velika legenda. Naučio nas je slovačke sinonime za spolne organe. To su ''kokot'' i ''piča''. Jedino nije dopuštao da ekipa pleše po stolovima (primitivizam na kvadrat), no to Škreba nije omelo. On je nastavio svoj ples i pjevanje, dok ga nismo ispsovali i naredili mu da nas prestane sramotiti.
Moje fizičko stanje se pogoršavalo. U pola 4 nas je čekao bus za hotel. Nismo imali snage za ostati u gradu do jutra. Svjež zrak malo je ublažio bolove u trbuhu, ali čim sam sjeo u bus, ponovo me potjeralo na povraćanje. Sjetio sam se da još trebam uletiti recepcionarki, i bio sam jako bijesan zbog loše fizičke spreme. Nisam više mogao izdržati. Autobus je još stajao i čekao da se ljudi ukrcaju, a ja sam prišao vozaču i rekao: ''ja moram ić rigat! Pliz, pričekajte da to obavim.'' Otišao sam do obližnjeg drveta, gurnu cijelu šaku u grlo, i počelo je olakšavanje. Dok sam se ja naprezao u nadi da ću izbaciti zlo iz sebe, Recoba mi je prišao i počeo vikati: ''Daj fotić! Daj fotić! Moram to snimiti!'' Nisam znao da li da nastavim rigati, dam mu fotić, ili da se okrenem i počnem bljuvati po njemu. Odlučio sam ga ignorirati. Svi koji su gledali moje muke, umirali su od smijeha.
Bilo mi je malo bolje, ali osjećao sam da to nije kraj. ''Bit će još riganja ove noći'', pomislio sam. Dok sam ja povraćao, Škreb se u autobusu igrao s vozačkim komandama. Kad je stisnuo gas i turirao, vozač, koji je bio vani pušio, s nevjericom je gledao što se to događa.
Bus je krenuo, i uskoro smo stigli u hotel. Cijelim putem se puštala naša glazba, pjesme tipa ''hajde mala dođi u moju sobu, imat ćemo privatan bal…'', koje su neki iz moje ekipe zdušno pjevali. Onako obijestan nakon riganja, poželio sam vozaču razbiti uređaj s kojeg pušta muziku. Tada se Takuma Sato ustao i zapjevao četničku pjesmu koju je čuo na YouTubeu ''Pevaj Srbijo, zemljo junaka! Pevaj Srbijo, zemljo bitaka! Pevaj Srbijo, silno jače! Pevaj Srbijo, kad ti se plače!'' Svi smo počeli umirati od smijeha. Ne znam samo kako tom čovjeku takva sranja padnu napamet. Što je najgore, melodija te pjesme ostala mi je u uhu, pa sam je pjevušio slijedeća tri dana.
Moj plan zavođenja recepcionarke neslavno je propao. Čim sam ušao u hotel, užasno mi je pozlilo. Zgrabio sam ključ koji mi je dala i otrčao u sobu. Šteta. Da mi je bio još jedan dan, bila bi moja…
Tako je završila novogodišnja noć. Potjerao sam sve ljude iz svoje sobe, i legao spavati. Želudac je preživio krizu, i bilo mi je lakše. Spavao sam normalno i spokojno do jutra.
Put natrag
Slijedeće jutro, već u 11 sati, trebali smo busom krenuti iz Bratislave. Probava je bila malo nagrižena, ali još dovoljno dobra da izdržim do Zagreba. Moja recepcionarka ujutro više nije radila. Bila je neka neugledna umjesto nje. Na brzinu sam skupio stvari i ušao u bus koji se spremao krenuti. Pri izlasku iz hotela uzviknuo sam ''Zbogom Slovačko, zemljo u kojoj nisam zbario!'', na što se par ljudi strgalo do smijeha.
Put je protekao u dobrom raspoloženju, kao i ostatak našeg izleta. Larssonove fantazije su opet došle u prvi plan. Ovaj put je osmislio proročansku viziju: ''Šta misliš da jednog dana ja nađem ženu, jako zgodnu, ali iz ruralne Srbije, i da ima onaj hrapavi duboki glas kojim će me dozivati: 'Vlado, dođi vamo, pička ti materina!''' Teško je slovima dočarati vještičji glas kojim je Larsson imitirao svoju buduću ženu. Ova fikcija samo se proširivala novim glupostima. Uskoro je dodao da bi ga ta žena natjerala da mora nositi samo mornarsku majicu po cijele dane, i čizme, a između te majice i čizama – NIŠTA! A kad bi joj slučajno stao na nogu, i pokušao se ispričati, ona bi mu tim hrapavim glasom odbrusila ''Puši kurac!'' Suze su nam išle na oči, nismo se mogli prestati smijati. Najsmješnije od svega je to što bi se to njemu zbilja moglo dogoditi.
Stali smo u Mađarskoj na ručak. Čekali smo sat vremena bezveze, jer je sve bilo loše organizirano. Nije nam previše smetalo, već smo navikli na takve stvari. Kraj mene nitko nije htio sjediti, jer sam preveliki majmun, i stalno pričam gluposti, tako da sam s jedne strane sjedio odvojen od ostatka busa, a s druge je bila moja ekipa. Bečki odrezak i pomfrit nisu naškodili mojoj probavi, i mogli smo ići dalje.
Putovanje je bilo na samom kraju. Približavali smo se Zagrebu. Ja sam proučavao novine, što inače nikad ne radim, iako sam novinar. Čitao sam ''Klik'', ''Mens Health'' i slična sranja. Skužio sam da je moje pisanje iznad njihovog nivoa, a baš sam se htio tamo zaposliti. Stvarno ne znam koji ću kurac sa svojom novinarskom karijerom…
No brige sam ostavio za neki drugi put. Zajebancija u busu trajala se sve do Zagreba. Na kolodvoru nas je dočekao Takumin stari, koji me je odvezao doma. Čim sam stigao u stan, odmah sam se bacio na pisanje Dezertera. Nisam ni sanjao da će to pisanje biti ovako naporno…
Eto, tu je priči o Bratislavi kraj. Sutra još slijedi završna analiza puta. Nadam se da ste se zabavili čitajući naše gluposti.
utorak, siječanj 2, 2007
Pustolovina je počela u petak, 29. prosinca, u 11 sati navečer, kada je autobus kretao za Bratislavu. Našli smo se nešto ranije, za svaki slučaj, a moji frendovi Larsson i Takuma Sato iskoristili su priliku i kupili svaki po pelin za u busu. Taj pelin je dobro djelovao na njih, pogotovo na Larssona, koji je od prve minute počeo valjati vrhunske fore. Autobus je bio pun, a mi smo sjedili na 11 zadnjih mjesta u busu. Nikad nas nije toliko išlo zajedno, jedanaest je apsolutni rekord! Tako velika ekipa zna biti inertna i nekvalitetna, no nama je bilo dobro. Bili smo složni i dobro smo se nadopunjavali.
Putovanje
Svi najveći ''brutalci'' koje poznam išli su u Bratislavu sa mnom, osim Marata Safina, koji je završio u Brnu sa svojim frendovima iz srednje. Očekivao se vatromet dobrih fora i fantazija, ponajviše od mene, Larssona, Takume Sata i Kockara. I zbilja, već prvih pol sata pokazalo je da ćemo biti najglasniji i najsmješniji u busu. Bilo je teško nametnuti svoje fore u tako jakoj konkurenciji, ali što je put bio duži, gluposti koje sam valjao nailazile su na sve plodnije tlo u mojem društvu. Posebno sam se dobro upotpunjavao s Larssonom i Satom, koji imaju daleko najbolji smisao za humor od svih mojih frendova.
Što se ostatka busa tiče, nisam bio previše impresioniran tim ljudima. Bili su to nekreativni i površni ljudi s kojima nije vrijedilo previše vremena provoditi. Našlo se nekoliko zgodnih cura u busu, ali su sjedile skroz naprijed, a bile su i dosta uštogljene, tako da ulet njima nije imao smisla. U našem dijelu busa ''ponuda'' žena bila je katastrofalna. Bilo ih je nekoliko s dečkom, i par Zagorki koje su bile toliko bljutave osobe, da ih ni bolji fizički izgled ne bi ozanimljivio.
Već u prvih sat vremena uspješno smo uočili nekvalitetu što nas okružuje, pa smo mogli potpuno odbaciti pristojnost. Počele su brutalne fore u kojima su riječi pička, kuja, fufa, raščvaljiti, izdrkati, onanija i erekcija bile sastavni dio. Unatoč sirovim pojmovima i temama, trudili smo se što intelektualnije i kreativnije obrađivati te teme. To je smjer u umjetnosti koji se zove ''prosvijećeni primitivizam'', a pokrenuli smo ga Takuma i ja. Jako nam je dobro išlo, i svi smo se super zabavljali.
S nama je išao i Recoba, aktualni Kralj mufova i veliki baritelj. Na njega i njegovu bariteljsku tehniku sve su oči bile uprte. S njim sam polemizirao u busu, zato što je izjavio da jako poštuje zgodne žene koje se ševe s tipovima samo zbog love. ''Ako je ona super pička, treba bit s nekim tko ima love, jer to joj se jedino isplati'', rekao je naš oficijelni baritelj, koji očito više ne vjeruje u ljubav. Ja sam po običaju popizdio i počeo psovati. Vikao sam: ''Znači ako žena raščvalji Đorđu Novkoviću zbog karijere, tom ružnom tipu, ti to smatraš dobrim!?'' Rasprava se nastavila, ali smo na kraju obojica ostali pri svojem.
Sjetili smo se i našeg frenda Mike, koji je ostao u Zagrebu s kršćanskom mladeži iz Tezea. Čuo sam da je bio na kavi s nekom Poljakinjom pa sam odmah osmislio fantaziju. ''Ona je pobožna i konzervativna, i ne želi se pobariti s nekim nepoznatim, ali Mika ima naočale i izgleda pristojno, pa je barenje s njim manji grijeh! Siguran sam da će Mika zbariti!'', bila je moja prognoza. Cijelo se naše društvo smijalo na tu provalu.
U busu je bilo nemoguće zaspati. Bilo je previše neudobno. U kojem god položaju pokušaš biti, od svakog boli vrat. Ja i moja prijateljica Sponzoruša spavali smo jedno drugom na ramenu. To je bio najugodniji mogući položaj, ali se ni u njemu nije moglo spavati duže od 10 minuta. Kockar je bio bijesan kao pas zbog toga što mu je neudobno, i nije ga ni njegova cura Nienna mogla odobrovoljiti. Tu je već bilo jasno da će on u Bratislavi odigrati ulogu Mrguda. Recoba je odigrao očajnički potez: legao je na pod busa da bi lakše zaspao. Dolje je bilo hladno, pa je čudo da se nije razbolio, a još su mu i smrdjele Larssonove tenesice, koje je koristio kao improvizirani jastuk. Nitko od nas nije uspio odspavati duže od pola sata.
Dolazak
Organizacija puta u Bratislavu bila je katastrofalna. Vodič je bio velika legenda, pogotovo zato što je stalno nosio istu crvenu majicu (čak i na proslavu Nove), ali sve drugo nije valjalo. Previše je bilo pogrešaka turističke agencije koja nas je vodila. Na početku je odmah krepao autobus, nakon samo pola sata vožnje. Nešto nije valjalo s elektronikom. Popravljali su ga slijedećih sat vremena, a onda je ipak krenuo i sretno nas doveo do Bratislave. Vozili smo se kroz najveću mađarsku selendru, jer agencija nije htjela plaćati cestarinu na autocestama. Unatoč kvaru, i vožnji kroz selendru, pred jutro, oko 8 sati, vodič nas je obavijestio da smo stigli prerano! ''U hotel možemo tek od 12, a muzeji su zatvoreni do 10. Idite negdje na cugu do tada.'', rekao nam je.
Izašili smo iz busa, a vani je bila smrt! Hladni sjeverac doslovno nas je ubijao, a hladnoća se zavlačila u svaki kutak tijela. Nijedan birc nije radio u 8 ujutro, pa smo kao budale bauljali gradom i tražili mjesto za ugrijati se. Srećom, relativno brzo smo našli mali kafić, u kojem smo nešto popili i pojeli.
Zlo je došlo tek nakon toga. Vodič nas je odveo na tvrđavu, a tamo je puhao tako hladan vjetar da sam imao osjećaj da je -50! Umirali smo dok nam je on nonšalantno prepričavao povijest Slovačke nasred vjetrometine. Zbrisali smo natrag u bus čim smo dobili priliku.
Nakon toga je u planu bilo razgledavanje grada, ali mi smo ga odlučili preskočiti, zbog vodičeve prevelike ljubavi prema vjetrometini. Otišli smo u jedan pub, popili pivu, a Larsson i Sato su doručovali ''fish&chips''. Cijene su bile kao da smo usred Londona, a ne u Slovačkoj. Nakon tog puba uopće nam nije bilo jasno zašto su nam govorili da je u Slovačkoj sve jeftino. Ipak, konobarica je bila jako slatka, pa se isplatilo ovdje doći. Povela se rasprava ima li ona preveliku guzicu ili ne, a ja sam još i izjavio da bi joj rado promijenio frizuru, jer mrzim šiške. Bio je to naš prvi susret sa zgodnim Slovakinjama.
Hotel
U hotel smo došli oko 1. Bio je udaljen puno kilometara od centra grada, pa je taksi bio jedini način da se stigne do grada u razumnom vremenu. Odmah uz hotel bila je neka šikara, a malo dalje groblje. U okolici sve neke ružne komunističke zgrade. No unutrašnjost je bila solidna, pa smo im oprostili katastrofalnost eksterijera.
Odlučili smo malo odspavati prije daljnje akcije, jer se u busu nije moglo. Ja sam bio u sobi s Larssonom. Taj čovjek je zbilja iskonska legenda! Ova tri dana označila su njegov veliki povratak na ligašku scenu. Bio je jako dobro raspoložen, kao u stara dobra vremena. Očito ga je nedavni zbar izliječio, pa je postao onaj ubitačni Larsson od prije 2-3 godine. Čim smo došli u sobu, on je uočio ormar s lijeve strane i smislio fantaziju: ''Ajde da ja tebi kupim kurvu, pa dok ti budeš ševio na krevetu, ja ću se zatvoriti u ormar i slušati zvukove!'' Strgali smo se obojica od smijeha, i kasnije podijelili fantaziju s drugima iz ekipe. To je bila tek prva od mnogih gluposti koje će ovaj mladić izvaliti u Bratislavi.
Legao sam i zaspao. Probudio sam se sam u sobi, i bio je mrkli mrak. Pobojao sam se da je 10 navečer, da su me frendovi ostavili u sobi, i već ruže negdje u gradu. Kad sam pogledao na sat, bilo mi je lakše, jer je bilo samo 5 popodne.
U gradu
Ekipa se okupila oko 8 sati. Pozvali smo tri taksija i krenuli prema gradu. Taksi nas je iskrcao u samom centru. Tamo nas je dočekala neka žena koja je dijelila flajere za lokalni bordel. Jedan sam dobio i na recepciji. Takvo eksplicitno nuđenje seksa počelo me napaljivati, jer mi ga rijetko netko nudi. Osjećao sam da moram nekome uletiti kako ne bi pao u napast da sagriješim. No osjećaj ''potrebe'' s vremenom je sve više jenjavao, tako da sam za Novu godinu bio potpuno čist od takvih prljavih ideja.
Večerali smo u jednom malom restoranu, sa zgodnom konobaricom. Imala je jako lijepe noge i pozadinu. Larsson se zabuljio u jednu curu koja je sjedila za stolom nasuprot nas, pa je bio jako tužan kad se digla i otišla. U restoranu je jelo bilo ukusno, konobarica slasna, a još su i puštali neke MTV spotove s polugolim ženama tako da sam se još jače napalio. Na putu u WC sam htio uletiti konobarici, ali tamo je bio i vlasnik restorana, neki primitivac i gonič robova, pa sam odustao. Ne bih se čudio ni da ju taj tip podvodi mušterijama na cesti, nakon što joj završi smjena u restoranu. Na kraju sam se zadovoljio samo Stifmeisterovskim glupavim buljenjem u nju.
Nakon restorana, otišli smo u neki meksički kafić. Larsson, koji mrzi strastvene južnjake (Brazilce, Meksikance, Talijane, Španjolce, Portugalce), počeo je jako psovati Meksiko i bio je užasno ljut što idemo tamo. ''Mrzim te ljigavce!'', vikao je, ali je bio više smiješan nego strašan u tim trenucima. Tamo smo popili još nekoliko piva, a Kockar i Recoba još su jednom večerali. Bili smo već lagano pijani i spremni za izlazak u noćni klub.
No dobar noćni klub nismo mogli lako naći. Lokalni ljudi su nas uputili u Charlie club. Tražili smo ga sat vremena, da bi naišli na ovaj zid. Malo iza je bio pravi Charlie club, ali nije nas previše oduševio, a i upad je bio nerealno preskup.
Vani je bilo užasno hladno, a mi smo već dugo lutali ulicama. Bližio se 1 sat u noći, kafići su se počeli zatvarati. Došli smo na ideju da odemo u kasino ubiti vrijeme. Našli smo jedan ružni lokalni kasino, u kojem smo mogli zaigrati rulet. Odmah do kasina nalazio se neki klub, ali njega su skužili samo Joe Cole, Recoba i Škreb. Mi ostali smo se posvetili prognoziranju gdje će kuglica ruleta sletiti. Vlasnik kasina bio je ćelavi primitivac s piercingom, koji je izgledao kao neki mafijaš. Zaradio sam 500 kruna (100kn), koje sam neuko nazivao forintama, jer su mi se pomiješali nazivi valuta, a bio sam i pijan. Ćelavi mi je bez ljutnje izbrojao lovu, jer i tako to nije neki novac zbog kojeg bi kasino propao. Takuma je također dobro zaradio, a Larsson i Nadal su popušili nešto love.
Došla su dva sata, i nama se nije dalo dalje lutati kroz hladnu noć. Ne znajući da nam je disko-klub odmah pred nosom, pozvali smo taksi i krenuli prema hotelu. Vozač taksija ponudio nam je vožnju za 250 kruna, što je najpovoljnije moguće na toj relaciji. Nije ni sanjao da će zaraditi pet puta više na nama… Ja sam se ponudio da platim, budući da sam zaradio u kasinu, a Marshall mi je govorio: ''Ajde daj mu malo više, vidiš kako je ljubazan bio.'' Samo sam se nasmijao i pomislio ''nema šanse, ne dajem napojnice nikom.'' Izvadio sam 250 kruna i dao mu u ruke.
Recoba baritelj
U sobi smo imali televizor, na kojem je baš bio neki erotski film prije spavanja. Bio sam jako sretan što ću se zabaviti makar sada, u krevetu. No ubrzo se cijela ekipa sjatila baš u našu sobu! Prvo cure, Sugarbabe i Sponzoruša, zbog kojih sam odmah prekinuo s poslom.
Onda su upali svi, a na licu Recobe vidio sam veliku radost i sreću! Znao sam da je zbario, samo mi nije bilo jasno kada i gdje. Ispalo je da su on, Cole i Škreb otišli u onaj disko-klub koji je nama promakao, a tih sat i pol provedenih tamo bilo je dovoljno velikom Recobi da dođe do internacionalnog zbara.
Škreb je to mjesto okarakterizirao kao ''klub u kojem su svi muškarci mafijaši, a žene sponzoruše''. Recoba nam je izložio svoju teoriju o tome kako Slovaci uopće ne ulijeću, nego svi stoje sa strane i čekaju, za razliku od njega. Inače, to je rekao i za ekipu u Piranhi, i na Zrću. Uglavnom, čovjek je uletio nekoj zgodnoj Slovakinji, tvrdi verbalno, a ne plesom. Bacao je spiku o svojim apartmanima na Rabu, pa se žena očito napalila. Kad je došao pravi trenutak, Recoba je prišao glavom i zabio pogodak! Čestitamo mu. Žao mi je samo što nisam bio tamo da to slikam.
I Joe Cole se dobro zabavio, plešući sa nekom zgodnom Bugarkom, ali bez krucijalnog zbara. Škrebu je isto bilo lijepo, u društvu kamatara i mafijaša.
Oko 3 u noći svi su se skupili na spavanje. U međuvremenu je stigla poruka od našeg prijatelja Mike, koja je glasila: ''Prijavljujem zbar!'' Eto kako se moje zbar-prognoze uvijek obistine!
Idiokretenizam godine
Tu priči o prvoj večeri nije kraj. Te noći Dezerter je postao autor najvećeg idiokretenizma cijelog našeg putovanja, a da nije ni skužio! Tek sam ujutro uočio da mi fali novčanica od 50 eura! Grozničavo sam ju tražio, ali novčanik je bio pun jedino glupih kruna. Onda mi je sinulo: taksistu sam dao umjesto 250 kruna, 200 kruna i 50 eura! U mraku nisam pazio na valutu, dok sam vadio lovu iz novčanika!
Osjećao sam se kao najveći idiot. Bilo mi je malo žao love, ali mi je više bila smiješna ta cijela situacija. Umjesto 250 kruna, tip je dobio 1800 kruna od mene! Mogu mislit kako je bio zadovoljan takvom napojnicom. Sigurno je otišao na kurve odmah nakon što je dobio moju obilnu lovu. Koji sam ja majmun!Odlučio sam da me ovaj mali gaf neće deprimirati, nego da ću se još bolje zajebavati slijedećega dana. ''Moram nekome uletiti da isperem ljagu sa svojeg majmunskog imena'', pomislio sam. Svima sam ispričao ovu priču, i svi su se smijali. Pitao sam svog cimera Larssona ''Jesam li ja najveći kreten kojeg si upoznao?'', a on je kroz smijeh i suze odgovorio: ''Jesi!''
to be continued...
ponedjeljak, siječanj 1, 2007
Naša legendarna zajebancija obilježila je novogodišnji izlet u Bratislavu. U ta tri dana bilo je nevjerojatno puno dobrih fora, najviše zahvaljujući mojim prijateljima Larssonu i Takumi Satu. Smijali smo se kao nikad u životu, skoro tri dana bez prestanka. Atmosfera u našem društvu bila je fenomenalna, i zbilja možemo biti zadovoljni onime što smo doživjeli na ovom putovanju. Ipak, nije ni sve bilo idealno: turistička organizacija bila je jako loša, kao i izbor mjesta za izlaske, a da ne govorimo o ostatku hrvatske ekipe koja je išla u Bratislavu. Ipak, kad si u dobrom društvu, sve se to lako prebrodi i zaboravi.Inače, Bratislava je jedan tmuran i čemeran grad. Pogotovo kad padne magla. Osim stare jezgre, ostatak je iznimno ružan. Sve zgrade su građene u najružnijem komunističkom stilu, nešto kao Trnsko u Zagrebu. ''Ljudi ovdje kad se probude ne vide sunca'', rekao bi moj prijatelj Larsson. S obzirom na depresivnost stanogradnje, teško da su i stanovnici ovog grada neke vesele i pozitivne osobe.
Marketinška parola ''Partyslava'' nije baš opravdana, u što smo se uvjerili ovih dana, budući da nema previše kvalitetnih prostora za izlazak van, a i lokalno stanovništvo te ne zna uputiti na dobra mjesta. Tek je nekoliko dobrih klubova za izaći, koje treba nanjušiti, i zato se najbolje na internetu raspitati prije dolaska, a ne bauljati po noći u nadi da ćeš naići na nešto dobro. To nam je pouka za slijedeći put.
Ono čeg u Bratislavi ne nedostaje svakako su bordeli i striptiz klubovi. Grad je pun reklama za njih, kao i flajera koje možete nabaviti u gradu ili na recepciji. Moj prijatelj Marat Safin baš je ovdje prvi put ''platio za ljubav'', i nakon toga svake godine posjećuje prijateljice noći. I mi smo bili u napasti, u pojedinim trenucima. Izgleda da taj tmurni grad tako djeluje na čovjeka. Ipak, dobar odgoj i duboko usađena moralna dogma da ''ševiti kurvu nije dobro'', na kraju su prevagnuli. A i društvo je bilo mješovito, pa nije imalo smisla vršiti separaciju zbog nečeg tako primitivnog.
Film ''Hostel'', koji je bio hit prošle godine, stalno nam je bio negdje u podsvijesti. Naime, radnja tog filma se odvija baš u Bratislavi. U tom filmu neki studenti dolaze u ovaj grad, i poševe vrhunske domaće žene, no to ih kasnije dođe glave, jer svakog od njih te žene nadrogiraju da bi ih na kraju ekipa izmasakrirala. U pojedinim trenucima bilo nas je totalno strah takvog raspleta, pogotovo kad bi sjedali u taksi, no ponekad smo i priželjkivali da nam se dogodi ''Hostel'' (jer nakon seksa s vrhunskim ženama možda i nije tako strašno umrijeti u mukama).
Alkohol
Cijene u Slovačkoj nešto su niže nego u Hrvatskoj, ali ne kao prije 5 godina. Sada je ipak tamo Europska unija, pa cijene pomalo rastu. Zbog toga je na mnogim mjestima alkohol bio čak i skuplji nego kod nas, oko 15 kuna čaša piva. Ipak, moglo se bez problema naći mjesto na kojem se može sjesti i piti za 7 kuna pola litre. U trgovini su cijene još niže, ali mi se ovaj put za takvo napijanje nismo odlučili. Druga alkoholna pića također u prosjeku koštaju tek malo niže nego u Hrvatskoj.
Slovaci
Priče o Slovacima kao vrlo ružnim ljudima nisu točne, ali ni nisu potpuno neistinite. S obzirom da im je Bratislava glavni grad, ovdje bi trebala biti krema slovačkih muškaraca. Ipak, na ulici većina od onih na koje smo naišli izgledala je iznimno loše, a njihove crte lica teško bi zadovoljile neku od Hrvatica. Ipak, postoje elitni disko-klubovi, gdje se skupljaju najveći slovački ševci, pa tamo možete naići na dosta zgodnih i naočitih muškaraca. Na slici vidimo jednog političara, koji pokazuje tri prsta, kao da je Srbin, a zapravo je Slovak. On je tipični primjer prosječnog slovačkog muškarca.Njihova tehnika barenja nije na vrhunskom nivou, s obzirom na viđeno. Moji frendovi, koji su ih dublje analizirali, tvrde da Slovaci bare tako da prime curu za ruku i povuku je k sebi, pa ako se prepusti, onda zbare, ako ne, ništa. To je krajnje primitivno i sirovo, ako je za vjerovati mojim kolegama. Ipak, siguran sam da i tamo ima velikih zavodnika i majstora neverbalne te verbalne komunikacije, kao i svugdje.
Slovakinje
Jedan izlazak u klub, malo muvanja po gradu i koketiranje sa ženama na recepciji nije dovoljno za steći ispravan dojam o ovdašnjim djevojkama. Ipak, možemo zaključiti da Slovakinje nisu tako zgodne kao Hrvatice, unatoč raznim pričama o njihovoj zgodnoći. Njihove face manje su lijepe od onog što imamo prilike gledati u gradu Zagrebu. No one posjeduju neku prirodnu slatkoću i simpatičnost, koja ih onda dosta podiže u muškim očima. Čovjek bi se lako mogao zaljubiti u neku od njih, i zbog nje zauvijek ostati u Bratislavi. Kujizam ovdje nije rasprostranjen kao u Hrvatskoj, što je još jedan veliki adut Slovakinja. Kad bismo spazili neku bahatu curu koja šeće gradom, ubrzo bi se pokazalo da je to turistica iz Zagreba. Jedino što Slovakinje ne odaju dojam prevelike pameti, dapače, izgledaju prilično glupavo. Ove zaključke treba uzeti s rezervom, jer je nemoguće spoznati mentalitet grada u samo tri dana. Da ovdje provedemo 6 mjeseci, možda bi dojam bio potpuno drukčiji. Što se barenja Slovakinja tiče, Recoba nam je pokazao da je ulet plesom i ovdje najučinkovitije oružje, a neverbalna komunikacija nepogrešiva formula za barenje disko-glupača. Ševac iz Hrvatske ne bi trebao imati nikakvih problema bariti u ovoj zemlji.
Slike
Prvi put u Dezerteru imat ćete prilike gledati i slike. To je jako dobra vijest, no loše je to što sam ja na svim slikama ispao nevjerojatno ružan. Izgleda da me fotoaparat ne voli, jer u ogledalu ipak izgledam puno bolje. Možda i ova Bratislava čini čovjeka neuglednijim. Ta magla i negativna atmosfera u zraku čine svakog blijedim i deformiranim, a to slike ne praštaju. Tko zna, možda ja ipak imam previsoko mišljenje o sebi. Možda su baš te slike realno stanje stvari. Trudio sam se sve ključne stvari usnimiti. Nažalost, nisam uspio. O tome više slijedećih dana.
Toliko u ovom uvodnom dijelu. U slijedeća tri dana izanalizirat ćemo cijelo putovanje, od početka do kraja. Ovo će biti prvi Dezerterov roman u nastavcima.